Postoji u zivotu naseg coveka u tudini jedan trenutak kada strarno pozeli da vidi, makar nakratko, svoj zavicaj, kao da je u pitanju prva ljubav iz mladosti. Hrana mu postane bezukusna, ljudi kao da su od plastike, a zivot bez smisla. Za onoga ko to moze sebi da dozvoli, nostalgija kosta koliko i povratna avionska karta do Beograda. Na aerodromu nas covek kupuje bocu viskija u bescarinskoj zoni da je odnese starom ocu, ali cim ude u avion, a leti JAT-om, on je otvori. "Sestro!" - kaze stjuardesi - "donesi molim te casu i dve kocke leda!" U kojoj bi to stranoj kompaniji mogao da stjuardesu zove sestrom i gde bi to mogao da dobije u avionu "Vesti", "Politiku" i"Novosti"? Nigde. Dok kapetan obavestava putnike da upravo
ulaze u jugoslovenski vazdusni prostor, srce mu udara kao ludo.
Zanimljivo, kada se avion spusti na pistu, jedino Srbi aplaudiraju pilotu kako je to izveo. Verovatno, duboko u sebi sumnjaju sve vreme da nas covek to moze i to tako vesto. Pravi "liz" , razumes! A sto je najlepse, na aerodromu svi puse! Mogao bi dim da seces nozem, pa da ga izvozis na Zapad. Pusi strogi carinik koji pregleda prtljag, pusi pilot i kopilot dok izlazi, puse stjuardese, furnja policija, puse taksisti sto hvataju musterije, puse oni sto cekaju svoje - milina jedna! Da zapali neko na frankfurtskom ili londonskom aerodromu mislili bi da je poludeo ili bi ga osudili na godinu dana zatvora. A, ovde, pusi barmen za sankom, puse deca, dimi cak i dezurni vatrogasac. I dok se vozi kuci u olupanom automobilu
svog rodaka, koga jos samo boja drzi na okupu, nas covek uziva u svom
povratku; jeste da je asfalt od prosli put propao, jeste da su kuce
duz puta posivele, ali to je svejedno njegov grad. Smestili ga u njegovu decju sobicu,
pa mu krevet okracao. Gleda postere koje je lepio kao decak; Dzimi
Hendriks i Bitlsi, gitara bez zica, fudbalska lopta, stare skije,
knjige koje je nekad voleo... Kontejneri ispred kuce zatrpani dubretom, niko ne odnosi, konobari neobrijani, taksisti ogovaraju vladu i psuju na sav glas druge vozace, stare ljubavi zbog kojih je hteo da se ubije pretvorile se u debele ofarbane matrone - jedino je kevina sarma ostala ista i Sava sto se i dalje uliva u Dunav. Nekada elegantne ulice pretvorile se u buvljake iz Istanbula, a gradom krstare zlokobni crni dzipovi koje voze do glave osisani momci sa mindjusama. Za koga god se raspita, ispostavi se da je umro. Neverovatno, koliko sveta je poumiralo! Na uglu kod stare skole video je svog profesora matematike iz gimnazije kako prekopava sadrzinu kontejnera. Nije mu se predstavio, a ovaj ga nije prepoznao. Piljio je u njega kroz stakla velike dioptrije. Tutnuo mu je u ruku sto evra i on se zaplaka i zamace iza ugla. Na televiziji su se davali stari americki filmovi. Elegantni mladi ljudi su na svim kanalima pricali o politici prekrstenih nogu. Hodnici njegove rodne kuce bazdili su na kiseo kupus iz podruma i zaprsku koja je kuljala iza svih vrata stanova. Nije mogao da spava jer se tavanica tresla od rada neke poludele masine za pranje vesa. "Kod nas je zabranjeno da se pere posle deset!", kazao je majci, a ona mu odgovori da je kod njih dozvoljeno prati posle ponoci jer je tad struja jeftinija. Skolski drugovi su mu ocelavili i ugojili se. Po kafanama se razmileli prosjaci koje kelneri izbacuju napolje. Gde god se zaustavi auto, na njega skace copor Cigancadi da pere stakla. Prava napast. U kafanama svi vicu; iskocile im zile
na vratovima. Muzika preglasna, ne moze da se razgovara. Uz to, svi
ga teraju da Eto na sta misli nas covek dok se vraca
kuci na Zapad. Oblaci su nekako drugaciji nego kod nas, a u njemu
ni traga uzbudenja kao kad je sletao u Beograd. Na aerodromu tiho,
kao da su svi pomalo mrtvi. Niti ko pije, niti pusi, niti se dovikuje,
niti vas iko pretresa na carini i pita sta imate da prijavite. Nigde
carinika, niti policajca. Jedanput, tek sto je dosao u taj mali
grad na Zapadu, strpao kesu punu dubreta u auto i bacio je u neku
sumu na pustom mestu. Nije proslo ni nedelju dana, a na vratima se
pojavio policajac. Vi ste bacili dubre u sumi, kazao je. Kako je utvrdio? Gde su oni nasi kontejneri gde svako
baca sta hoce, najvise pored njih! I zna dobro nas covek dok se vraca
kuci; nece proci ni mesec dana, ponovo ce pozeleti rodni zadah kiselog
kupusa iz podruma i oblake sa rostilja, preglasnu muziku i upadanje
u stan bez predhodne najave... |
© 2001 - Ljiljana, Mara, Saa